a ni džizlija sarajska. Gosposko je ono, heej!

A Gjerzelez sjeda pokorno kao dijete i rastavlja da pije, puši, pjeva i plaća, dok mu se i momčić što poslužuje iznad glave krevelji.

Dva dana terevenči Gjerzelez s društvom i doziva Venecijanku i uzdiše i priča svima svoju ljubav, mucavo, nejasno i smiješno; ljudi ga tapšu po ramenu, lažu da mu je poručila ovo ili ono, a on se odmah diže da ide gore po nju, dok ga Fočak, koji je potpuno zavladao njim, ne zaustavi i posadi, svjetujući ga i magarčeći da se vas han trese od smijeha.

Trećeg dana, nekako o užini, porječkaše se Fočak i Gjerzelez, bezrazložno, kao ljudi u piću i besposlici. Fočak se šeretski uozbiljio.

— A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti?

— Jok, jok, džanum! dere se Gjerzelez, a lice mu sja od zanosa što mu je neko osporava i što može da se za nju bori.

— Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka, uvjerava jedan sa strane.

— Krila da imaš, krila da imaš, more! — vrišti Gjerzelez Fočaku, unoseći se i kazujući više rukama nego riječima.

— A vi se potecite; metnućemo jabuku na košiju, pa ko prije jabuci onoga je djevojka, svjetuje ih posve ozbiljno jedan Mostarac, udešavajući tako dogovorenu komediju.

Gjerzelez odmah djipi na noge, omahnu oko