žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide na ruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sumnjivo. Trgovac, Srbin, iz Plevalja sa sinom, visokim šutljivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridžije im. Neki begovi, posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salepdžije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hodža iz Bihaća, a uistinu čini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kiridžija, džambasa, pretrglija i cigana.

Osim ovih stranaca sjedili su u kahvi povazdan domaći mladići, bogati i dokoni Turci. I po vazdan se čula šala, smijeh, pljesak, glas defa i šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj daski od igre šeš-beš, roktanje i cika putene i besposlene čeljadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke šetnje i to svi zajedno.

Medju poslednjima je stigao Gjerzelez. Pjesma je išla pred njim. Na bijelu konju, krvavih očiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite bile bijelca po očima, a dugi čistim zlatom vezeni, čevkeni na Djerzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Dočekalo ga ćutanje, puno udivljena i poštovanja.