I ta ruka što je osjeća na sebi, jeli to ruka žene? — Mlećauka u krznu i somotu čije se tijelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Žemka, drska i podmukla a mila životinja. Gojna udovica. Strazna a prevena jevrejka. I Katinka, voće koje nije u hladu. — Ne, to je ruka Jekatarine. Samo Jekatarine! Jedino do Jekatarine se ide ravno!

I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna, nikad do kraja ne domišljena a uvredljiva i jadna misao: zašto je put do žena tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pregje, a prelaze svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže? —

Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vješto i znalaški, niz kičmu. I opet gasne misao i ruši se neriješena i teška u njemu. Govorio je kao u snu, nepomičan.

— Koliko sam svijeta vidio, Jekatarina! Koliko sam ja svijeta obišo. —

On sam nije više znao bi li to da joj se tuži ili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran u sanjivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i dogagjaji. Silom je sklapao oči. Htio je da produži taj čas bez misli želje, da što bolje otpočine, kao čovjek kom je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati.