ali u stvari je bio Rus; i nikad se nije znalo zašto je izbjegao. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg, ali je prije smrti zvao popa i umro kao hrišćanin. Kći mu je, osirotjela i sama, htjela najpre da podje u kakav ženski manastir u Rusiju, ali ju je zadržao jedan Grk, kavaz, a kad je on prevari preselila se u jednu od onih malih lanćića što se redaju niz Hiseta do u Donje Tabake, i u kojima žive pod državnim nadzorom, sve po jedna ili po dvi,e u svakoj kući, kupovne i cijelom gradu po imenu poznate djevojke. S ostatkom očeva novca ona je kupila tu malu kuću u kojoj je sada živila s jednom starom sluškinjom takodjer nekadašnjom hisetskom djevojkom. Po danu bi spavala ili plela jastučnice u sjeni svoje avlije a po noći bi primala bogatije gospe. Bila je ozuška, krupna i šutljiva.

Gjerzelez ju je poznavao iz prijašnjih noći. Ona se iznenadi danjem posjetu; ustade, a on reče mirno, s vrata;

— Jekatarina, došao sam do tebe.

— Neka, neka, dobro došo! govorila je ona namještajući mu pokorno jastuke.

Sjeo je na kratko šiljte, a ona ostade stojeći, malko prignuta. I odmah poče da ga raspasuje. —

Poslije je legao položivši glavu na njen skut, dok mu je ona milovala suncem opaljenu šiju. Pripio je lice uz tanko tkivo njenih dimija; pred očima su mu kružili svijetli i crveni kolutovi nesrećne krvi i bezbrojne uspomene, ublažene i daleke.