nije varka? Da njega ne magarče? Kakva je ovo šala opet? I kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do Boga? A isti čas je jasno osjećao da su to pretanki konci za njegove ruke i da — po koji je to put već u životu!? — ne može nikako da shvati ljude ni njihove najjednostavnije postupke, da valja da se odreče i poruče, i da ostaje sam sa svojim smiješnim gnjevom i suvišnom snagom.

Išao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi, samo se crven oblak jedan za drugim diže i rasplinjuje. Nije se osvrtao, a za njim je ostajala bijela šutljiva kuća i mračna niska halvedjinca.

U Kršli su se vježbali trubači; jednolična melodija vojničkoga marša se svaki čas prekidala i ponavljala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga steže oko vrata i proli znoj. Išao je niz Miljacku; ispod njega rakite i vrbe zelene, ali s tragovima još proljetnih poplava. — Dobro je da je put niz Miljacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bi svršio! Da se nigdje ne mora zakretati.

Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sad već s jasnom namjerom, u donje Tabake. Tu udje u jedno malo dvorište s visokom kapijom. Pod njim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih poseta! U maloj i lijepoj sobi, u prigušenom svijetlu zavjesa od tanka bijela ćezećeta sjedila je, s mirnim očima i bijelim rukama, Jekatarina, kao da čeka.

Ta Jekatarina je bila kći jednog ljekara, koji je došao nekad iz Odese. Govorili su da jeGruzijanac