koja je zalazila u svaku kuću, jer je prodavala bez i čevrme, ali je živila ne toliko od svog beza koliko od tudjeg grijeha i tudje nevinosti. Bila je debela i visoka starica sa smedjim okruglim očima; u govoru se neprestano doticala rukom Gjerzelezova koljena. Obećala je da će razviditi, ali da nema nade, jer se do djevojke ne može; i otišla, opraštajući se glasno.

Sutra popodne zateče Arnauta i Gigušu. Arnaut je kimao glavom.

— Hej, hej otišla, otišla!

— Otišla, bora mi, efendija, ima dva dana. Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj, dušo, gdje je. Zapazili zar gdje se vrzete oko kuće, a mnogo vas je, pa vele, da sakrijemo djevojku. To je, dušo, ništa drugo. A sad daj je nadji.

Stara je snizivala i dizala glas, nišući glavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao preda se. Nije se nikako moglo znati šta misli.

Gjerzelezu udari krv u glavu. Ta stvar tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kući već od neki dan nema djevojke s blijedim i mršavim licem a teškom kosom i bujnim velikim tijelom (on je još jednom ugleda cijelu) uzbuni i prevrnu sve u njemu. Kao da se steže i smrknu halvedjinca; krvavi mu dodjoše i baba i Arnaut; okrenu se i kao slijep izidje na ulicu.

Nadimao se od gnjeva. Ne moći do te vlahinje; nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništa razliti! (Novi val krvi zapljusnu). — Ili da ovo