ljepljiva od šećera i isparivanja, bi čekali da pukne top i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žedj i duhan.

Sa gorčinom u upaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišiću Gjerzelez ih je slušao, smijao se pa i sam pokatkad pričao, zaplićući se i uzalud tražeči riječi. A pred njim je uvjek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih pendžera.

Jedno popodne isprebijaše od čamotinje i zlovolje nekog somundžiju, rišćanina, što je prošao pušeći. Pokušali su da zavade, za zabavu, Arnauta i Gjerzeleza radi djevojke, ali uzalud, jer je Arnautin bio nepomičan u svom miru sa smiješkom i bez traga surevnjivosti. Jedanput platiše neko dijete da iza ugla tanko vikne:

— Gle, Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje si ti? Nigdje te nema.

Kad ču Arnaut, samo što strignu očima i bez šuma, kao lasica, klisnu prema vratima. A Gjerzelez za njim. Stiže ga na vratima i obojica ispadoše u isti čas na ulicu. A napolju nigdje nikog: dugo i sumračno doba pred iftar i pritajena bijela kuća; iza ugla se čuje po kaldrmi topot kako bježi plaćeno dijete. — Svi su se dugo smijali. I Gjerzelez se smijao.

Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu, jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika,