do njih bila islahana, za čitav boj viša od njihove kuće, a djaci te škole, slabo hranjeni i mnogo bijeni mladići, provodili su, blijedi od želje, sate na prozorima, loveći je pogledom po avliji. A kad god bi izišla ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije, žuta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj školi.

Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašljivali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka, ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu", da je rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajući ječermu na grudima, bez tračka razumjevanja u velikim očima. Ona je često po vazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud se mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko“ na njoj što zaludjuje muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njine kuće askeri i balije, i rad čega to mora ona da se krije i stidi a njeni da žive u strahu. I svaki dan je bivala ljepša.

Otad zaredaše Gjerzelezu popodnevi u halvedjinci. Počeše se kupiti i neki Sarajlije. Dolazio je mlađi Bakarević, pa Dervišbeg sa Širokače, ridj i podbuo od pića a sad, radi posta, ljut kao ris; i Avdica Krdžalija, sitan, mršav a žustar kao vatra, poznat ukoljica i ženskar. Tu, u polumračnoj halvedjinci, gdje je svaka stvar bila potamnjela i