zapazio djevojku u bijeloj kući na uglu i tu je gubio dane i nije odmicao iz halvedjinice vrebajući uzalud njena vrata.

Kad Gjerzelez udje, izidjoše halvedjije iza pregratka, gdje su muklo dahćući mjesili šećer i tijesto i prostriješe im hasuru da sjednu. Obojica su nastojali da sjednu licem prema ulici i vratima. Kako nisu smjeli pušiti i kako ih je morila žedj govorili su isprva veoma malo, i pogledali svaki čas napolje. Gjerzelez se prvi povjeri i ispriča mu „sve“. Kad Arnautin ču nbradova se bez imalo surevnjivosti, njegovo lice žuto s dubokim borama i njegove ugašene oči oživješe i planuše. Povedoše govor kao prijatelji. Oborivši blijedo lice s podstriženim brcima Arnaut je govorio polako i rastavljajući riječi:

— Ona je kao kruška jerbasma, glatka a meka. — Asli je žena latinskog mileta vruća od svake druge žene.

I oni počeše dug i strastven razgovor, turski a šapatom. Arnaut je govorio promuklo i sa smiješkom koji mu je uvjek ležao kao neugopna sjena na licu. Od njega je saznao sve o toj djevojci.

Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuču su im udarali rad nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodiji zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošću kao Turkinju, da je ne prepoznaju. Rijetko je silazila i u avliju jer je odmah