več besmislenog smiješka na njegovom licu; a onda se okrenu:

— Vidiš!..

I u nesvjesnom čudjenju nekoliko puta ponovi tu riječ bez smisla i značenja, kao što čini čovjek koji se žestoko uduri.

Sad je bilo mračnije. Iza Kršle su kosmati i krivonogi suarije strugali zagorele karavane od pilava pripravljajući se za iftar. Gjerzelez podje uz brijeg.

Za večerom je glasno govorio da nadviče sjećanje. Jeo je a jelo ga je ujedalo za srce. Iza večere, kad su ležali na šiljtetu teško dišući od prekomjerna jela i pušeći ne može održati i ispovjedi se mladom Bakareviću, vitku mladiću zelenih očiju i rumena lica s podrugljivim osmijehom. Pričao je sve, i pričajući i sam se čudio da je cio dogadjaj, kad se drugom kazuje, tako malen i neznatan. I nehotice je širio, uvećavao i uplitao sjećanja iz drugih susreta. Gušio se riječima.

Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio kući kraj Turbeta. Septembarski dan, i sinoćna gorčinja gorčina. Visok bijel zid, teška zatvorena vrata, a preko zida proviruje loza.

Prema kući je bila halvedjinica iz koje ga neko viknu. Sa mirnim poštovanjem ga pozdravi jedan stari poznanik Arnautin. Bio je sin prizrenskog trgovca, ali je živio uvjek po svijetu „u trgovini“, a u stvari se je satiro idući uvjek samo za jednom strasti. Sad je od svojih zemljaka halvedjija