Gjerzelez ide, opaljen i lak, u silnoj snazi koja se pred jesen kupi u svakom čovjeku. Sva su mjesta mila; čeka ga mnogo radosti; puno obećaju dani i ljudi.

Redom su ga pozivali na iftar. I jedno predveče, kad je, idući Bakarevića kućama, prolazio izmedju Kršle i Turbeta zastade pred kućom na uglu. Jedna starica, izmećarica smežuranih ruku, je kumala sitnim pjeskom avlinska vrata, kad se jedno krilo na pola otvori i pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj ječermi. Ona dodade nešto sluškinji i ostade časak onako prignuta u poluotvorenim vratima.

Kao uvjek kad bi ugledao žensku ljepotu on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima i svako razumijevanje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih. Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni na čas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku pruži!

Jedan čas je gledao, raskoračen i zažmirivši malo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno i šireći ruke i gotovo poskakujući podje prema njoj. Djevojka ga ugleda na vrijeme, trže staricu za rukav i uvuče je u avliju — Gjerzelezu se ukrstiše u očima gipki i veliki pokreti vrele djevojke — a onda tresak, i on ne vidje ništa do, pred samim nosom, veliku bijelu plohu avlinskih vrata za kojima je škripala brava i strugao mandal. — Tako je stajao. Još je ostalo malko sada