— Sikiru za domuze!

Tako su ih vodili do Tašlihana.

Nisu ih smaknuli kraj Miljacke, ispod Latinske Ćuprije gdje su vješali raju i gdje bi obješeni visili po dva dana, a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili i leš bi se dugo vrtio, kao vreteno. Njih su pogubili brzo i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s dihvanane ugledala gdje ih vode.

Njihova velika kuća sa bezbrojnim oholim prozorima koji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala je tamna i pusta. Samo je u jednoj od donjih odaja gorila svijeća. Tu je, venući od sušice, ležala sestra dvojice Morića sa plavom glavom na vrelim jastucima i grozničavih očiju slušala šapat svoje stare dadilje Angje koja je potajno snovala da je, bar u čas smrti, pokrsti.

Poslije prvih jesenjih kiša i vjetrova bile su sarajske ulice čiste i vedre sa veselim sjajem jesenjih dana u zraku i na kućama, i sa prvim pjegama rujeva lišća na strmim bregovima. Leti zrakom paučina kao svila.

Bio je ramazan i danju je sve mirovalo ali noću se grad prolamao od svirke, sijela i ašikovanja po mahalama. Dućani puni voća i kahve pune ljudi bili su po svu noć otvoreni. Iz aščinica se širi oštar i zagušljiv zadah masla i pržena šećera. Prolaze buljuci žena a pred njima po jedan muškarac sa velikim fenjerom.