glib, i odmah poče da se diže. U očima mu je još titrao sjaj ali tu je bilo mračno. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. Tako je sjedio dugo. Noć je odmicala.

U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka. Penjao se i otiskivao, pridržavao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idući sve više na lijevo gdje je obala bila manje strma, i sve je to činio kao u snu.

Nakon duga vremena i mnogo napora on se nadje na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. On pade na koljena, dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom; bio je izišao na mjesto gdje je izgoreo plast sijena. Tako je ležao potrbuške, upirući se na ruke. Bilo mu je mučno. Pod njim je u hrpi crnog gara bljesnula još gdjekad po koja iskra. Čulo se kako psi reže i glodju ostavljene kosti. Sa jednog bora pade šišarika i dokotrlja se do njega. On se osmjehnu.

— Ne gadjaj se, Zemko, rospijo... vamo dodji!

Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita šta je ovo s njim, ali bilo se naoblačilo i kasna noć; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.