Nadje plast u mraku ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena, tek kad nalomi suvih grančica od plota i naloži ispod sijena primi se u okrug plasta vatra koja se je sve više penjala dok se konačno ne pretvori u velik stup plamena koji se je na vjetru širio i naličio na ognjeno jedro. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu čeljad. Svi se stadoše razilaziti, kud koje. Svirači su drhtali.

— Aman, aga, šta učini? Povješaće nas kadija sve.

— Sikter, more, i ti i kadija.

— Ne, neće oni na vas, nego nas cigane; reći će: eto, cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!

I oni čaršinlije se prepali, ako su i pijani vide: odviše je. Samo oba Morića sjede, pucaju iz malih pušaka, pijuckaju i gledaju u plamen, trepćući.

A Gjerzelez posrće, podalje u polumraku za posljednim cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da trči što bolje i bijaše je dobro pristigao kad ona najednom zakrenu na lijevo i izgubi se na putu koji vodi izmedju njiva. Gjerzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, težak i pijan kad se jednom zaletio on se nije mogao zaustaviti, predje obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se dočekivao na noge ali kako je obala bivala sve strmija izgubi ravnotežu i skotrlja se ko klada sve do u potok. Pod rukama osjeti vlažno kamenje i