čas desno. Ciganke vrište od smijeha, i cigani se ubezobrazili. Svirka staje.

— Ha, drži ga zemljo!

— Povuci, potegni!

— Jaalah!

A cigančad što su se ispela po granama gadjaju ga iz potaje suhim šišarkama. Vraća se, sjeda i pije i upada u pjesmu.

Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Moriće i njihovo društvo tek poduzelo piće, terevenče i jednako tjeraju šalu s Gjerzelezom koji napreže oči da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu se sve pred očima pomiče i kovitla. Svirači hoće da im odu, oni ih zaustavljaju najpre lijepim pa onda na silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih, naizmjence.

— Dockan je, pustite nas, slatke age!

— Ne vidi se, more, daleko nam je kućama, izginućemo!

Na jednom mladji Morić skoči, njegovo je golobrado lice problijedilo i došlo podbulo i zlo kao u čovjeka koji je na sve spreman.

— Posvijetliću ja vama sad, za dušu vam se firaunsku!

On se diže i uze veliku glavnju smrčevine; držeći je u stranu, jer ga je dim gušio i iskre obasipale, uputi se, lagano se povodeći, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast sijena, ogradjen plotom od ševara i očupan i izgrižen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate.