Gjerzelez sjedi i gleda, topi se i širi ruke — zbogom pameti! — ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od džambasme što lepršaju kao barjak i miješaju se sa vrhovima borova i vedrim nebom. Kao da se njegovoj žalosti prohtjelo da se sva od jednom prometne u objest i veselje. Samo jedan čas mu bi nekako i žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gnjevne odluke s druma, da ne će u svojoj blizini više nikad „ništa što je žensko... Ni mačke!... Ni mačke!...“ Ali na jednom ciganke, pošlje duga sašaptavanja i dogovora, složno zapjevaše:

Diže se hajnak i vriska, svi pogledaše u njega, a on ne vidje više nikoga. Oči mu zažagrile i lice sja, a osjeća da je nemoćan, i lak je, a nikako ne može da se digne.

Tu su pjesmu ispjevale srebreničke ciganke neke godine, kad je Gjerzelez svo proljeće ležao u Srebrnici, jer ga je neko mučke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod pendžer. A on se ne sjeća ni onog petka, ni pendžera, ni Nuribegove kćeri koju je davno zaboravio. Samo se sjeća kako je slab i ranjen ležao; ispod otvorena prozora mu pljuska i šumi nabujao potok, na brijegu je djurdjevdanski dernek i ciganke po prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, ječi i šumi sva srebrenička kotlina od pjesama i potoka, a on leži i tako je