otiskivale cigančice, a ona se raskriljenih ruku čvrsto držala za konopac i uzimala sve veći zamah. Imala je blijedo lice i zaklopljene oči, prelazila je liniju brega i ocrtavala se na horizontu, njene dimije su se plele i vile u sto nabora, lepršale i šibale nebo. Gjerzelez je, sjedeći nisko kraj vatre, pratio očima njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu njega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljačci. Pio je brže i veselije.

Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teško diše i da je blijedja, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila na najvišoj tačci otvorila bi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi mučke i udivljeno gledali, ali domala započe smijeh i pijana graja. Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati i dovikivati ženi koja nije ništa čula.

— Aha! ’vamo pogledaj, Zemko!

— Nemoj, pašće, jadna!

— Ako, na meko će!

— Evo joj jastuka!

— Ha, ha, h-a-a-a!

— Jih! Ljuljni, Zemko!

A Zemka se umorila. Cigančice je prestaše otiskivati, zamasi su bivali sve manji, još se njihala samo svojom rodjenom težinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge ne dotakoše trave i ona sidje, zanesena i nasmijana.