Vlahinju, u širokoj haljini od zelena somota, s malom glavom nad ovratnikom od krzna. On je ćutao. Nagovarali su ga da iza podne podju na dernek. On se nećkao. Tek iza ručka osjeti dosadu, popusti i pristade.

Na vrh brežuljka bila je zelena ravnica okružena velikim i rijetkim borovima, a otvorena prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udarale krnete i šargije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su igrale boje šarenih ciganskih haljina; prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, trčalo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo.

Kraj jedne vatre su sjedili Gjerzelez, Morići i neki momci iz Priboja. Pili su rakiju; Gjerzelezu se isprva činilo da je kisela. Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topal i lijep; pilo se, i kad god bi iskapio do dna on bi vidio vrhove tamnih borova kako se nišu na proljetnom nebu.

Upravo mu je jedan bakal govorio.

— Kad sam čuo, džanum, da si ti došo, zatvorio sam namah dućan, idem, rekoh, da ga vidim, pa eto...

Kad ga prekide pljesak i smijeh i svirka se zbrka i pomješa: na ljuljačku se popela Zemka.

Ta Zemka je bila puštenica, i to već po treći put, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostale ciganke. Kažu, niko joj nije mogao na kraj stati.

Ljuljačka je bila svezana na jednoj takiši i vila se visoko zajedno sa Zemkom, s ledja su je