na čudu, kaskao za njim. Kad su bili kod hana Gjerzelez podje uz basamake; još se jednom obazrije.

— Laku noć!

— Bog ti na pomoć, beg-efendija; eisadile! vikao je kaludjer odmičući brzo.

U jutro su Gjerzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh i pjesma. To su bile ciganke što su se umivale ispod mlinova, prskale vodom, vriskale i šibale vrbovim grančicama. Bio je Gjurdjevdan.

U kahvi zateče dva brata Morića. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Morića što je bio čuven radi svog bogatstva i svoje pobožnosti i što je umro na hadžiluku. A oni bijahu lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.

Mladji je učio stambolsku medresu pa pobjego čim mu je otac umro i dao se s bratom na skitnju i raspušten život, ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih strašnih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao što je bilo golobrado i rumeno s napućenim usnama kao u razmažena djeteta, samo su mu oči, nečedne i zelene, starile i pod nabuhlim vjedjama kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepši momak u cijelom Sarajevu, s teškim crnim brkom i velikim tamnim očima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad već njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan