— Nisam, beže, nego zanoćio, veli kaludjer meko, a nikako mu nije drago što se sreo ovako dockan s ovolikim Turčinom. '

Gjerzelez je koračao napred, i sam se čudio što govori s kaludjerom.

— A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vašim knjigama, je li djunah po vašem zakonu da djevojka vaše vjere — gleda Turčina?

Kaludjer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija dok se konačno, valjda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka šarena cvijeća pa tako i ljude raznih vjera, da je htio da smo svi jedne vjere. On bi to, bezbeli, i učinio, a ovako kad je On tako uredio onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i ženi svoju vjeru.

Kao uvijek kad sluša drugog, Gjerzelezu se činilo da govori pravo. U razdražljivoj šutnji on je nastavio put. Nije mislio ni na šta. Na jedanput se okrenu licem u lice kaludjeru kao da ga pita za nešto što je on lično skrivio.

— A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju?

— Eto tako — u nas zar taki adet, šta li. Ko ti zna, ženska, ćorava posla. To mi kaludjeri ne znamo; nemamo žena pa i ne znamo.

— Hm!

— Još jedan čas ga je gledao a onda se hladno okrenu i podje brže. U tišini se čulo kako mu škripi koža na bensilahu i tozlucima. Kaludjer je,