Na Uvcu je Gjerzelez preskočio rijeku i podbio konja tako da su imali svi binjedjije i pribojski džambasi posla; privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraćom od muška djeteta, a Djerdjelez je samo ćutao, sagibao se, ogledao kopita, i nije smio da u oči pogleda konju. Nudio je zdravu medžediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas.

Bio je šutljiv i nemiran i, što je rijetko bivalo, Gjerzelez nije mogao da jede! Od kako je iz Višegrada odbila mu se hrana. On je sjedao za sofru i pušio bez svake mjere mnogo, ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo.

Drugo veče je izišao iz kahve, prigledao konja i bio zadovoljan jer je vidio da ide na bolje. Uputio se nekim puteljcima prema drumu. Bila je tamna noć s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a vraćajući se hanu sustiže na drumu jednog kaludjera. Bio je poguren ili se je samo činio, da stariji izgleda.

— Jesi li ti, papas, odavle?