je sedlati konja i puniti bisage. Opremio se je sve zagledajući ne bi li koga vidio i onda je, trgnuvši žestoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avliju i zajahao s panja na kom se meso siječe. Konj ga je ponio; na njemu zveknu srma i oružje; odmah se u njemu stao slijegati gnjev. Odpljunu, izjaha iz avlije i kao u snu prodje ledinom koju je malo prije pretrčao. A kad malo poodmače on vidje i nehotice, u samom uglu hana uduben njen prozor. Gledajući taj prozor, zatvoren, hladan i zagonetan, kao ženski pogled i ljudsko srce, diže se u njemu svom snagom već zaboravljen gnjev i jad; i u bezumnom prohtjevu da ubija i vredja pa ma koga on diže ruku s dlakavom šakom put toga prozora i mahnu njom, rastvarajući pesnicu kao da baca kletvu.

— Kučko! Kučko!

Glas je bio tup od ljutine,

Jahao je kasom, mekotom i prečacem; da on vidi kakvi su ti provaljeni puti i koji su to od-plavljeni mostovi koje on ne može preći! Da on vidi!

Za njim je ostajao han, još uvijek u prestrašenom ćutanju.