sebe spreman da se bije, da trči ili baca kamena, ne znajući više šta radi ni zašto radi i sav presrećan da je došao čas kad će snaga da progovori.

Izidoše na ravan, pred han. Na direk od ljuljačke objesiše o koncu uvelu, crvenu jabuku, zategoše konac ispred dvojice trkača i iskupiše se svi, podgurkujući jedan drugog i neprikriveno se smijući. Jedni se užurbali oko trkača, a drugi gledaju iz daljega. Fočak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe, a Gjerzelez se raskopčao i glavu povezao čevrmom pa došo još zdepastiji i manji. Jedni se klade za Gjerzeleza, drugi za Fočaka. Mostarac dade znak; konac puče, a oba trkača jurnuše.

Leti Gjerzelez kao krilat, a Fočak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu, kao kad varamo djecu da trčimo tobože za njima. Gjerzelez trči ko da zemlje ne dira, Fočak tapše rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pljesak, vriska i smijeh.

— Ha, Gjerzeleze!

— Ačkosum, magarče!

— Ha, poteci, Gjerzeleze, sokole!

— Aferim kenjčino!

Odmiče Gjerzelez i biva sve kraći, kao da mu noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, čini mu zadovoljstvo ovaj napor, meka ledina i svježa struja zraka. Čini mu se kao da osjeća za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga